Moraš mu reći. Već godinu dana ćutiš i kriješ da ga voliš, vrijeme je da na tu priču staviš tačku. Ili zarez, bilo šta, samo da se pomjeriš sa mjesta gdje si sada! Zaslužuješ to! - bile su riječi moje najbolje drugarice koje su mi odjekivale cijelog poponeva u glavi.
Ali šta ako on i dalje misli da sam dijete? Ipak, tada nisam znala da je sve već bilo gotovo...
Znam ga već dugo, još od vremena kad smo bili djeca i kada nam je najveća briga bila da li će naši junaci iz crtaća uspjeti da pobjede grozne neprijatelje. Ali to je sada davno prošlo vrijeme i mnoge stvari su drugačije. Nekada sam bila sigurna da je jednostavno nemoguće da se zaljubim u njega, ali život ne pita za mišljenje. On više nije bio samo poznanik, drug iz djetinjstva, nego nešto više. I posle godinu dana osjećanja prema njemu nisu nestala, samo su se još više produbila. Željela sam da mu sve priznam, ali uvijek bi se umješao neki unutrašnji glas koji bi me spriječio u tome. A pitanja koja su mi se motala po glavi ostajala su bez odgovora. Da li on mene smatra bebom, razmaženom kliknom? Jesu li četiri godine razlike između nas za njega previše? Bila sam sigurna da njega zanimaju starije djevojke.
Lako je drugima da ti govore šta da uradiš kada ne znaju kako se osjećaš, o čemu brineš, koliko ti neko znači. Ali sada sam i sama shvatila šta treba da učinim, trebalo je samo smisliti kako i kada...
Posle mnogo ubjeđivanja i gomile savjeta od drugarica, odlučila sam da to i uradim.
- Da, reći ću mu! - uzviknula sam sa nekim osjećajem olakšanja.
Drugarice su se ponudile da idu sa mnom, da budu u blizini ako mi zatrebaju, ali ja sam ih odbila. Od druga sam saznala da je moja simpatija trenutno u nekoj radionici i da popravlja automobil, pa sam se, priznajem sa tremom, uputila ka njemu. Ali bila sam odlučna u svojoj namjeri, zaslužila sam barem da znam na čemu sam sa njim! Ipak, koraci su mi bili teški, kao da su mi stopala okovana, ubrzano sam disala, a ruke su mi se tresle. Stigla sam do radionice. Imala sam odjećaj kao da sam hodala danima, jeza mi je ispunila svaki dio tijela, ali nisam htjela da odustanem jer sam čvrsto odlučila da ovu epizodu izvedem do kraja.
Čim sam ušla u radionicu, vidjela sam ga. Htjela sam da ga pozdravim, ali osmijeh mi se u trenutku zaledio i osjetila sam da mi nestaje tlo pod nogama. Odnekud se pojavila neka djevojka, zagrlila ga i poljubila. Poželjela sam da istrčim u suzama i pobjegnem što dalje odatle, ali nisam to uradila. Ljubazno sam mu se javila i počeli smo da pričamo. Nisam znala o čemu zapravo razgovaramo, samo sam odsutno odgovarala osmjehujući se bolnim osmjehom. A onda se on okrenuo ka onoj djevojci i rekao mi:
- Da te upoznam, ovo je moja djevojka Marija.
- Andrea, drago mi je - izgovorila sam najveću laž koja mi je tako teško pala, osjećala sam se kao da ću svakog trenutka ispustiti bujicu suza.
- Marija - rekla je poljubivši me u obraz.
Kroz glavu mi je prošlo: da li da joj se osmjehnem, ili da joj iščupam kosu s glave?! Ne znam kako sam to izdržala. Glumila sam kako su mi slatki zajedno i opušteno pitala koliko dugo su zajedno.
- Pa, oko nedelju dana - odgovorio mi je.
- Lijepo, lijepo - opet sam slagala kroz osmjeh. U očima mi se vidjela tuga, usne su se smijale kao po komandi, a u sebi sam ''pucala''. Bol koji sam tada osjećala ne može se uporediti ni sa čim. A onda, baš kada treba, zazvonio mi je mobilni. Spas - Jovana i Tijana su željele da čuju šta se desilo.
- Ej, ovaj, izvini, zvoni mi telefon, sad ću doći - nekako sam izgovorila odlazeći na drugi kraj radionice.
- Halo?
- Eeee, pričaj, šta je bilo? Jesi mu rekla? - upitala je Jovana.
- Nisam, Jole - odgovorila sam.
- Zašto, pa bila si odlučna da mu sve kažeš - rekla je pomalo razočarano, dok se u pozadini čuo Tijanin glas:
- Jao, pa zašto nije?
- A čekate me? Evo odmah krećem, kod klupa, važi - pokušala sam da se izvučem.
- Dea, kakve klupe? Šta je bilo? - upitala je zabrinuto Jovana, ali pošto sam ćutala, shvatila je - OK, vidimo se za petnaest minuta pa ćeš mi sve ispričati, ništa te ne razumijem.
- Vidimo se - uzviknula sam i prekinula vezi. - Moram da idem, čekaju me drugarice, drago mi je što smo se vidjeli - rekla sam mu.
- Važi, vidimo se - odgovorio je on.
- Drago mi je što smo se upoznale - rekla je Marija.
- Da, ćao, dobacila sam izlazeći.
Pokušavala sam da zadržim suze govoreći sebi da imam snage za to, ali nisam mogla. Uzdignute glave sam pušala suze da miluju moje obraze i padaju na majicu. Bila sam tako usamljena, kao da niko na ovom svijetu nije brinuo za mene.
Kada sam u daljini ugledala Jovanu i Tijanu, bilo mi je lakše. Obrisala sam suze i prišla im. Odmah im je bilo jasno da nešto nije u redu.
- Šta je bilo, pričaaaaaj? - viknule su uglas.
- On.. on.. ima.. de..devojku...
Nisam mogla više ništa da kažem. Napale su me gomilom pitanja, na koja im nisam dala odgovor jer nisam imala snage. Kada sam se napokon smirila, obrisala sam suze i počela da govorim. O njemu, o njoj, o svemu. Željela sam da se povučem u svoju sobu i isplačem pa sam pozdravila drugarice i krenula kući. Ispratile su me riječima da on ne zaslužuje moje suze.
Kada sam stigla kući, otrčala sam u svoju sobu i bacila se na krevet. I sve što je moglo da se čuje bili su moji jecaji. Ni sama ne znam kako sam uspjela da zaspim.
A onda sam čula mamin glas kako me budi.
- Dea, hajde budi se, znaš li koliko je sati? Polako sam otvorila oči i ugledala njen mio lik.
- Hajde, vrijeme za ustajanje je davno prošlo.
- Evo me, sad ću - odgovorila sam.
- I šta si to sanjala, cijelu noć si jecala - rekla je.
Sanjala? Sve je to bio samo san?! Jupi!! Nasmješila sam se i odahnula. Osjetila sam veliko olakšanje.
- Ne znam, ne sjećam se - odgovorila sam sa osmjehom na licu.
Ali san je izgledao tako stvarno. Pitala sam se odakle mi ta Marija i cijeli taj scenario koji mi je pokvario noć. Razmišljala sam da li je to znak da ne treba tako nešto da uradim, da ne treba da mu priznam svoja osjećanja. U svakom slučaju, u snu je bila stavljena tačka na tu priču.
Ali šta ako on i dalje misli da sam dijete? Ipak, tada nisam znala da je sve već bilo gotovo...
Znam ga već dugo, još od vremena kad smo bili djeca i kada nam je najveća briga bila da li će naši junaci iz crtaća uspjeti da pobjede grozne neprijatelje. Ali to je sada davno prošlo vrijeme i mnoge stvari su drugačije. Nekada sam bila sigurna da je jednostavno nemoguće da se zaljubim u njega, ali život ne pita za mišljenje. On više nije bio samo poznanik, drug iz djetinjstva, nego nešto više. I posle godinu dana osjećanja prema njemu nisu nestala, samo su se još više produbila. Željela sam da mu sve priznam, ali uvijek bi se umješao neki unutrašnji glas koji bi me spriječio u tome. A pitanja koja su mi se motala po glavi ostajala su bez odgovora. Da li on mene smatra bebom, razmaženom kliknom? Jesu li četiri godine razlike između nas za njega previše? Bila sam sigurna da njega zanimaju starije djevojke.
Lako je drugima da ti govore šta da uradiš kada ne znaju kako se osjećaš, o čemu brineš, koliko ti neko znači. Ali sada sam i sama shvatila šta treba da učinim, trebalo je samo smisliti kako i kada...
Posle mnogo ubjeđivanja i gomile savjeta od drugarica, odlučila sam da to i uradim.
- Da, reći ću mu! - uzviknula sam sa nekim osjećajem olakšanja.
Drugarice su se ponudile da idu sa mnom, da budu u blizini ako mi zatrebaju, ali ja sam ih odbila. Od druga sam saznala da je moja simpatija trenutno u nekoj radionici i da popravlja automobil, pa sam se, priznajem sa tremom, uputila ka njemu. Ali bila sam odlučna u svojoj namjeri, zaslužila sam barem da znam na čemu sam sa njim! Ipak, koraci su mi bili teški, kao da su mi stopala okovana, ubrzano sam disala, a ruke su mi se tresle. Stigla sam do radionice. Imala sam odjećaj kao da sam hodala danima, jeza mi je ispunila svaki dio tijela, ali nisam htjela da odustanem jer sam čvrsto odlučila da ovu epizodu izvedem do kraja.
Čim sam ušla u radionicu, vidjela sam ga. Htjela sam da ga pozdravim, ali osmijeh mi se u trenutku zaledio i osjetila sam da mi nestaje tlo pod nogama. Odnekud se pojavila neka djevojka, zagrlila ga i poljubila. Poželjela sam da istrčim u suzama i pobjegnem što dalje odatle, ali nisam to uradila. Ljubazno sam mu se javila i počeli smo da pričamo. Nisam znala o čemu zapravo razgovaramo, samo sam odsutno odgovarala osmjehujući se bolnim osmjehom. A onda se on okrenuo ka onoj djevojci i rekao mi:
- Da te upoznam, ovo je moja djevojka Marija.
- Andrea, drago mi je - izgovorila sam najveću laž koja mi je tako teško pala, osjećala sam se kao da ću svakog trenutka ispustiti bujicu suza.
- Marija - rekla je poljubivši me u obraz.
Kroz glavu mi je prošlo: da li da joj se osmjehnem, ili da joj iščupam kosu s glave?! Ne znam kako sam to izdržala. Glumila sam kako su mi slatki zajedno i opušteno pitala koliko dugo su zajedno.
- Pa, oko nedelju dana - odgovorio mi je.
- Lijepo, lijepo - opet sam slagala kroz osmjeh. U očima mi se vidjela tuga, usne su se smijale kao po komandi, a u sebi sam ''pucala''. Bol koji sam tada osjećala ne može se uporediti ni sa čim. A onda, baš kada treba, zazvonio mi je mobilni. Spas - Jovana i Tijana su željele da čuju šta se desilo.
- Ej, ovaj, izvini, zvoni mi telefon, sad ću doći - nekako sam izgovorila odlazeći na drugi kraj radionice.
- Halo?
- Eeee, pričaj, šta je bilo? Jesi mu rekla? - upitala je Jovana.
- Nisam, Jole - odgovorila sam.
- Zašto, pa bila si odlučna da mu sve kažeš - rekla je pomalo razočarano, dok se u pozadini čuo Tijanin glas:
- Jao, pa zašto nije?
- A čekate me? Evo odmah krećem, kod klupa, važi - pokušala sam da se izvučem.
- Dea, kakve klupe? Šta je bilo? - upitala je zabrinuto Jovana, ali pošto sam ćutala, shvatila je - OK, vidimo se za petnaest minuta pa ćeš mi sve ispričati, ništa te ne razumijem.
- Vidimo se - uzviknula sam i prekinula vezi. - Moram da idem, čekaju me drugarice, drago mi je što smo se vidjeli - rekla sam mu.
- Važi, vidimo se - odgovorio je on.
- Drago mi je što smo se upoznale - rekla je Marija.
- Da, ćao, dobacila sam izlazeći.
Pokušavala sam da zadržim suze govoreći sebi da imam snage za to, ali nisam mogla. Uzdignute glave sam pušala suze da miluju moje obraze i padaju na majicu. Bila sam tako usamljena, kao da niko na ovom svijetu nije brinuo za mene.
Kada sam u daljini ugledala Jovanu i Tijanu, bilo mi je lakše. Obrisala sam suze i prišla im. Odmah im je bilo jasno da nešto nije u redu.
- Šta je bilo, pričaaaaaj? - viknule su uglas.
- On.. on.. ima.. de..devojku...
Nisam mogla više ništa da kažem. Napale su me gomilom pitanja, na koja im nisam dala odgovor jer nisam imala snage. Kada sam se napokon smirila, obrisala sam suze i počela da govorim. O njemu, o njoj, o svemu. Željela sam da se povučem u svoju sobu i isplačem pa sam pozdravila drugarice i krenula kući. Ispratile su me riječima da on ne zaslužuje moje suze.
Kada sam stigla kući, otrčala sam u svoju sobu i bacila se na krevet. I sve što je moglo da se čuje bili su moji jecaji. Ni sama ne znam kako sam uspjela da zaspim.
A onda sam čula mamin glas kako me budi.
- Dea, hajde budi se, znaš li koliko je sati? Polako sam otvorila oči i ugledala njen mio lik.
- Hajde, vrijeme za ustajanje je davno prošlo.
- Evo me, sad ću - odgovorila sam.
- I šta si to sanjala, cijelu noć si jecala - rekla je.
Sanjala? Sve je to bio samo san?! Jupi!! Nasmješila sam se i odahnula. Osjetila sam veliko olakšanje.
- Ne znam, ne sjećam se - odgovorila sam sa osmjehom na licu.
Ali san je izgledao tako stvarno. Pitala sam se odakle mi ta Marija i cijeli taj scenario koji mi je pokvario noć. Razmišljala sam da li je to znak da ne treba tako nešto da uradim, da ne treba da mu priznam svoja osjećanja. U svakom slučaju, u snu je bila stavljena tačka na tu priču.
Nema komentara:
Objavi komentar