Grmi, sijeva, padne kiša, onda grad... opet grmi.. Volim zvuk potumle grmljavine i padanja kiše. Znate li kako se lijepo spava po takvom vremenu? Sjedim na fotelji, držim knjigu u rukama i ispijam topli čaj. Bacam pogled kroz prozor, dok mi nova Rijanina pjesma odvlači pažnju. Misli mi odlutaju. Počinjem da sanjam.Danas nisam sanjala o klasičnoj ljubavi. Ne. Danas sam sanjala o prijateljstvu, onom najjačem, koja nas prati kroz život i bez koje biste bili izgubljeni. Da li ovaj san ima srećan kraj? Ne znam. Možda je baš to što sam ja sanjala već sreća samo po sebi. Zapitajte se, koliko od vas ima pravih prijatelja? Za koliko njih ste sigurni da bi vam se javili i u tri ujutru? I dan - danas prva osoba na koju tada pomislim je moj Nikola.Nikola je jedna od onih ludih, pogubljenih, a u isto vrijeme smirenih i pažljivih osoba. Poznajem ga od svoje treće godine. Kockice su se sklopile tako da smo prvo išli zajedno u vrtić, a onda upali i u isti razred u osnovnoj školi. Jedanaest godina smo bili nerazdvojni. Imali smo mi neki svoje društvo, ali ipak, svakog jutra u osam sati nalazili smo se nas dvoje da idemo u školu. Tada bih mu pričala sve što mi se dešava, a on meni o njegovim igricama. Imali smo mi i svađa, naravno. Ali su se sve svodile na isto, kad-tad bismo se pomirili i vratili na staro. Ipak, kako je vrijeme proticalo, počeli smo da se udaljavamo. Nekoliko stvari se isprečilo između nas. On je bio dosta bogat, i našao je društvo gdje su svi bili iz jakih, bogatih porodica, poznatih takoreći. Ja sam više pripadala onim sanjarima, piscima. Da ne lažem, bilo je i u mom društvu imućnih, ali se nisu time isticali. Dok bismo mi išli na gradski trg, stadion, utakmice, Nikolini drugovi su već u trinaestoj godini izlazili po najskupljim i najelitnijim kafićima. U početku je između nas sve bilo u sredu, ali s vremenom je on počeo da se mijenja, a meni je to smetalo. Boljelo me je da gledam kako ga to društvo sve više odvlači i kako nesvjesto postaje dio njih. To su bili ljudi koje smo toliko ogovarali, koju su nam se gadili. Te lješture od ljudi, samo duhovi bez emocija. Ja sam, u međuvremenu, pisala. Kao i uvijek, spas sam pronalazila u knjigama i muzici, a najviše u pisanju. Ta mala, plava svesta je znala više mojih problema nego iko. Svaki put sam se njoj povjeravala. Kada mi je sve prekipilo, išla sam na sve ili ništa. Prvi put u životu sam ja od Nikola tražila da ozbiljno popričamo. Rekla sam mu kako se promjenio, kako je postao isti kao ljudi koje ne volim i kako je ovakav naš odnos pogrešan. Samo je stajao i gledao me. Zatim je rekao da ga nije briga. Da mu nikad nije stalo do mene. Nisam bila najbolje. Disala sam, živjela, ali kao da nisam bila tu. Nekoliko dana posle, Nikola se slučajno našao u mom družtvu. Svi su željeli da nas pomire i natjerali su me da mu priđem i pitam ga da popričamo. Uhvatilo me nešto tad, sjetila sam se svega, svih godina i uspomena. Ali on, očigledno nije. Samo je rekao: ''Ne mogu sad da pričam, nešto me mrzi''. Sve je odjednom stalo. I vrijeme, i ljudi i osjećanja. Okrenula sam se i otišla. Nekim čudom sam stigla do kuće. Osjećala sam se slomljenom, uništenom, kao da sam najništavnija osoba na svijetu. Po starom običaju, uzela sam svesku i počela da pišem. Kao da je neki otrov izlazio iz mene sa svakom novom rečenicom, plakala sam i vrištala u sebi. Kada sam završila, kada sam stavila poslednju tačku, nekako sam znala šta moram da uradim. Ono najteže, ali neizbježno. Da stavim tačku i na prethodnih jedanaest godina. Na Nikolu. Na sve ono što osjećam prema njemu. Počela sam da cijepam svesku, list po list. Sve večeri provedene u pisanju sada su nestajale pred mojim očima. Plakala sam, osjećala sam se izgubljeno , ali morala sam da je eliminišem, jer je ona bila podsjednik na ono što me je uništilo. Kada sam završila, sklopila sam oči. U sledećoj sekundi sam se nalazila u fotelji. Topli čaj se ohladio, a vrijeme se još uvijek nije smirilo. Uzela sam mobilni, i nazvala Nikolu. Rekla sam mu da mi nedostaje. On se začudio, zašto ga iz čista mira zovem, a ja sam mu objasnila šta sam sanjala. ''To se nikada neće desiti, nas ništa neće razdvojiti'', rekao mi je.
Nema komentara:
Objavi komentar