Čas matematike. U pomoć! Ne shvatam gradivo, a profesorka nastavlja sa predavanjem nove lekcije. Gubim se... Padam... U čamcu sam, na otvorenom moru. Ne mogu da odredim gdje se nalazim. Odjednom, vidim neko ostrvo i kuće na obali. Pitaću nekoga gdje sam. Stižem na obalu i izlazim iz camca. Pjesak je izuzetno mek, toliko da mi bose noge propadaju kroz njega. Čekaj malo! Ako sam bosa, šta imam na sebi? Odgovor je roze kupaći na kome crnim slovima piše ''surferka''. Lijepo. Pažnju mi privlaci natpis ''Dobrodošli na otrvo Sidnej''. Ispod toga stoji - Populacija: 1. Hm, od kad je Sidnej ostrvo? I kako to da na njemu živi samo jedna osoba? Ali dobro... Kad sam već ovde, hoću da vidim gdje je taj usamljenik. Pogledaću u kucama. U prvoj ga nije bilo. Ni u drugoj. Ni u osmoj. Odustajem, ako mi je suđeno da ga sretnem, to će se svakako desiti. Do tada cu malo istražiti okolinu. Iako je iz čamca izgledalo malo, ostrvo je prilicno veliko, ali na njemu nema žive duše. Međutim, to nije jedina neobicna stvar. Na ovom pustom ostrvu bulevari su asfaltirani, a zgrade iskošene pod nevjerovatnim uglovima. Ko je mogao da sagradi ovakve gradevine? I kako je uopšte moguće da se stanuje u njima? Ni drveće nije normalno. Stabla su izuzetno tanka, a krošnje nestvarne. Kao da sam u crtaću. Okrećem se i na bregu vidim veliku kucu. Znači, u tom grmu leži zec! usamljenik živi u najvećoj i najudaljenijoj kući. Dobro, idem tamo. Stvarno me zanima ko je on. Pudem do te kuće nailazim na razne prodavnice. Jedna u ponudi ima mobilne telefone, druga skejtbordove, hembordeve i surf-daske, treća je knjižara.. Čak postoji i jedan restoran. Čudno. Otkud da ovde živi samo jedna osoba? Stižem do kuće. Stvarno je velika. Ne, nije to kuća, to je kraljevska rezidencija jednog usamljenika. Na pločici stoji adresa: Ulica nepoznate kraljice, broj devet. Kako divan broj, pomislim i nasmješim se. Zvonim i zvonim, ali niko se ne pojavljuje. Hoću li ući bez pitanja? Naravno da hoću. U hodniku je vješalica za jakne. Smatram da je suvišna jer je na ostrvu prilično toplo. Pored njega se nalazi veliko ogledalo. Ogledam se u njemu. ''Divno, kosa mi je opet neuredna'', čujem sebe kako kažem. Čekaj, a otkad to brinem o svom izgledu? Bolje da se sklonim, pronaći ću sebi još neku zamjerku. Ulazim u prostranu dnevnu sobu. Preda mnom se nalazi veliki crni kauč, naspram njega je televizor koji zauzima pola zida. Lijevo je ogroman prozor, sa koga se vidi beskrajni plavi okean, a desno stoji poređano dvadeset crnih stolica. U kuhinji su, očekivano, štednjak, frižider, mašina za pranje sudova, toster, blender i razna druga čuda. Sve u retro stilu i roze boji, dok su kuhinjski elementi, sto i stolice u crnoj. Kupatilo je poput velnes centra. Pločice su bebiroze boje. Pošto sam u prizemlju obrišla sve prostorije, penjem se stepenicama na sprat. Izgleda mi kao da se nalazim u hotelu. Hodnik je pomalo uzak u odnosu na prostorije dole, a na svakim vratima stoji natpis. Na prvima piše: ''Okreni se i laku noć''. Ignorišem to i otvaram vrata. Pred mojim očima se ukazuje... malo je reći ogromna prostorija. Na sredini je krevet prekriven plahtama bijele i svjetloroze boje. Naspram njega je televizor. Iz sobe se izlazi na balkon, takođe sa pogledom na okean. Pored kreveta je plakar. Otvaram ga... Ogroman je. Vrti mi se u glavi mnoštvo stvari koje se nalaze u njemu. Majice, famerke, starke, kačketi, štikle... Sve je uredno poslagano. Tako je lijepo. Vlasnica svega ovoga, jer sada sam sigurna da je u pitanju ženska osoba, ima veoma specifičan stil, tu se nalazi raznovrsna odjeća, obuća i detalji, od ležernog do hip-hop stila. ''Laku noć'', kažem i izlazim iz soba. Druga nosi naziv ''Nestabilno carstvo'', i to s razlogom. Unutra je desetak skejtbordova, zajedno sa surf-daskama. Na zidovima su oslikani morski talasi. Posle kratkog razgledanja vraćam se u hodnik. U poslednjoj prostoriji na spratu, na čijim vratima piše ''Tišina, molim!'', nalaze se muzički instrumenti: klavir, bubnjevi, električna i akustična gitara. Na zidu crne boje blistaju roze zvijezde. Odjednom, dirke klavira počinju da se pomjeraju i čuje se predivna muzika. Na vratima se pojavljuje mlada djevojka plave kose. Ide pravo prema mikrofonu i počinje da pjeva. Njen glas je najljepša melodija. Kada je zarvšila, pitam je da li je to njena kuća. ''Nije, pogledaj sliku i vidjećeš vlasnicu.'' Okrećem glavu u pravcu u kom mi je pokazala. Ugledala sam fotografiju jedne djevojke. Mene! ''Šta je bilo? Zar nisi prepoznala svoj svijet? Zgrade, drveće koje crtaš. Znaš da sve to postoji. U tebi'', kaže mi plavokosa djevojka. I dalje mi ništa nije jasno, a ona nastavlja: ''Vidiš, nije svako pusto ostrvo samo bujna vegetacija. Svi mi imamo neki svoj svijet. Ti si upravo upoznala svoj. Čestitam!'' Prilazi i grli me smješeći se ''Ovo je samo tvoj svijet. Ti si taj jedan stanovnik, a ja sam tu da ti poželim dobrodošlicu. Hvala ti što me smatraš dijelom svog svijeta. Volim te, ali sada moram da idem. Uživaj''. U sledećem trenutku me nije bilo. Uzalud sam je dozivala, nije se vraćala. Začuo se čudan zvuk. Neko neobično svjetlo prijetilo je da me proguta. Nisam ni stigla da vrisnem, a u narednom momentu sam sjedila u svojoj klupi, na času. ''Andrea, nemoj da spavaš. Prati šta pričam!''.
Nema komentara:
Objavi komentar