Jedan dan nakon sto sam zavrsio sa skolom krenem polako kuci. Bio bas neki fini dan niti hladno niti vruce, za setnje se ubilo pa reko polako cu do kuce mozda i koga sretnem vani pa se zadrzim malo. Najednom svi počeše gledati u nebno pa i ja pogledam kad ono ogroman meteor ide prema zemlji. Ljudi su se uspaničili počeli bježati, ni ja nisam vise bio tako dobre volje i nisam vise polako isao kuci nego trčeći. Nakon samo dvije minute meteor je pao negdje na zemlju i digla se strašna prašina na nebu koja je prekrila sunce i onaj prelijepi dan je nestao. Nebo se jako zacrnilo prosarano crvenom bojom, sve mi je to licilo na smak svijeta, prepao sam se kao nikad do tad u zivotu. Dosao sam kuci gdje su me docekali mama i tata i rekli mi da moramo ici u skloniste. Skloniste je bilo ogromno a nalazilo se u obliznjem brdu. Dosli smo tamo a bilo je vec jako jako puno ljudi. Prepao sam se da nece biti vise mjesta, ali ipak smo svi stali a to je bio kao mali grad u brdu, bili su tu marketi, kuce i sve ostalo potrebno za zivot. U jednom trenutku cujem kako me zove mama i govori mi da se probudim odjednom otvorim oci i skontam da je to bio samo san a mama mi govori da se pozurim spremiti jer kasnim u skolu.
Nema komentara:
Objavi komentar