Nisam isao na trening, pa sam navecer odlucio malo trcat.. Spremim se, vani je prohladno, ali hvala Bogu kisa ne pada pa nije problem. Krenem trcat, trcim kojih pola sata u laganom ritmu, s obzirom da mi je to bio kardio trening, pojacao sam ritam, nekako mi je bilo, teze nego ikad, nekako sam se lose osjecao dok sam trcao. Nakon manje od 10 minuta jaceg ritma, morao sam stat, nije mi bilo dobro. Kleknuo sam, ljudi su me gledali, a onda sam se i srusio. Budim se taman dok su me momci iz hitne predavali doktorima u bolnici. Bio sam vrlo zbunjen, nisam nista oko sebe previse dozivljavao, jedna medicinska sestra mi je nesto govorila, nisam ju razumio ni rijeci, i tako dok su me vozili u ambulantu nekako mi je bilo sve gore, vrtolavica, mucnina.. Trenutak nakon toga ja vise nisam ja, sve gledam iz ociju nekakvog promatraca, nije mi jasno kako, ali tako je. I gledam sebe sa strane, na aparatu kraj mene ravna crta, cuje se bipper aparata.. Kao na filmu dva doktora i medicinska sestra uletavaju u moju sobu, vade one, kako li se samo zovu, ja ih zovem pegle. Brzo ih stavljaju na neku voltazu, nisam tocno zapamtio, i gledam svoje tijelo kako se bezivotno trza dok ga tresu strujom.. Osjednom samo bijelo pred ocima! - Kao u filmu budim se iz sna uznemiren i znojan, pa se zapitam, sta mi san zeli poruciti?
Nema komentara:
Objavi komentar