Setam ja sa sestrom parkom, kad odjednom mi se ko stvorili u černobilu. Tamo nigdje zive duse, sve razbacano. Neki glas iz neba nam je govorio da ne idemo ispred one elektrane sto je explodirala. I mi smo prolazili okolo setali, i kad smo prolazili u blizni te elektrane, samo su se odjednom kao vrazi stvorili nekakvi i gurnuli nas skroz ispred. Krenuli smo se gusiti i nismo mogli disati. Koza nam se krenila raspadati. Ko pali smo u nesvjest. Kasnije se budim u nekakvoj bolnici u kojoj provodim 10 godina. Poslije 10 godina, kada smo izisli nas dvoje iz bolnice, sa jednog brda gledamo tu elektranu...Tada me sestra probudila u skolu i shvatio sam da je sve bilo kao san.
Nema komentara:
Objavi komentar