Jedne jeseni ispraćao sam djevojku na put izvan Europe.Došli smo na kolodvor i sjedili onako pričali o budućnosti iako smo znali da se ona neće više vraćati u Europu i da se više nećemo vidjeti uživo.Maštali smo svemu i svačemu, maštali smo o nemogućim stvarima.Nakon višesatnog čekanja vlaka javili su da moramo sačekati još malo, jer zbog vremenskih uvjeta smanjena je vidljivost vozaču i zbog toga voz ne smije voziti previše brzo.Čekali smo još deset minuta i nažalost voz je stigao i morali smo se rastati.Deset minuta je trajalo kao vječnost.Rastali smo se i ona se ukrcala na vlak.Plakao sam, jer sam znao da je neću više vidjeti uživo, a toliko smo bili skupa.Kad je voz krenuo počeo sam trčati za njim onako uplakan po kiši.Odjednom sam se sav stresao i probudio iz sna sav uplakan usred noći.Suze i dalje teku niz lice.Umio sam se i nastavio spavati.Sreća ovo je bio samo jedan san.
Nema komentara:
Objavi komentar