Dosla je nedelja. Nedelja kao i svaka druga, euforaija velika, spremanje pred prvenstvenu vaterpolo utakmicu. Toliko dugo sam se spremao za to da nisam o nicemu drugom razmisljao. Cuo sam se sa ekipom kako i sta treba da radimo i kada se nalazimo. Nakon izvesnog vremena stigli smo, bilo je dovoljno pogledati protivnicku ekipu da se odmah uplasimo, prakticno da nam se nogu odseku, ali kada smo usli u vodu drugacije bilo kao da sam dobio dodatnu snagu, plivao sam pa moze se reci kao riba, niko nije mogao da me prodje niko nije mogao ni da me uhvati. Trener nije imao potrebe da me menja, zato sto sam dobio neopisivu snagu, jedini sam ja bio taj u ekipi koji davao golove a u isto vreme i branio, kada se zavrsila utakmicu kao po obicaju pozdravili smo se sa protivnickom ekipom i sledila je neuobicajena dodela pehara, trener je tada mene proglasio za kapitena da ja podignem pehar, ali tada se desava ono sto nisam ni slutio, u trenutku kada sam trebao da dotaknem pehar probudio sam se u mom krevetu sav obliven znojem i zamisljam kako bi bilo da se to stvarno desilo.
Nema komentara:
Objavi komentar